Pomracenje uma – Max Horkheime

Pomracenje uma - Max Horkheime

Cena    prodato

Pomracenje uma – Max Horkheimer.Izdavac Veselin Maslesa-Sarajevo,1989 godine.Tvrd povez,215 str.

Pomračenje razloga je knjiga Maksa Horkheimera iz 1947. U kojoj autor govori o tome kako su nacisti uspeli da projektuju svoj dnevni red kao `razuman`, [1] [2] ali takođe identifikuje pragmatizam Johna Deveia kao problematičnog, zbog njegovog naglasak na instrumentalnoj dimenziji rezonovanja….

Maks Horkhajmer (nem. Max Horkheimer; Štutgart, 14. februar 1895 — Nirnberg, 7. jul 1973) je bio nemački filozof i sociolog jevrejskog porekla, jedan od utemeljivača kritičke teorije društva i direktor čuvenog Frankfurtskog Instituta za socijalna istraživanja. Njegovi najznačajniji radovi uključuju Pomračenje uma (engl. ”Eclipse of Reason”) (1947), „Između filozofije i socijalne nauke“ (engl. “Between Philosophy and Social Science”) (1930 – 1938) i zajedno sa Teodorom Adornom, napisao je naširoko poznatu knjigu Dijalektika prosvetiteljstva (engl. Dialectic of Enlightenment). Kroz Frankfurtski Institut je uticao na ostvarenje velikog broja drugih značajnih radova.

Detinjstvo
Maks Horkhajmer je rođen 14. februara 1895. godine u Štutgartu tadašnjeg Nemačkog carstva kao jedini sin Morica i Babete Horkhajmer. Horkhajmer potiče iz konzervativne, bogate i pravoslavne jevrejske porodice. Njegov otac je bio uspešni vlasnik nekoliko fabrika tekstila u jednom predgrađu Štutgarta, gde je Maks rođen.[2] Moric je očekivao da će njegov sin poći njegovim stopama i nastaviti porodični posao. Horkhajmer je 1911. godine sa 16. godina završio preparatornu školu, da bi radio u očevoj fabrici.[3] 1916. godine biva regrutovan u Prvi svetski rat time završavajući svoju proizvođačku karijeru i prekidajući svoju šansu da nastavi porodični posao.[4]

Obrazovanje
U proleće 1919. godine, kako nije prošao test fizičke spremnosti za vojsku[5], Horkhajmer upisuje Minhenski Univerzitet. Ubrzo potom, Horkhajmer se preselio u Frankfurt na Majni, gde je studirao filozofiju i psihologiju u klasi Hansa Kornelijusa.[6] Tamo je upoznao, nekoliko godina mlađeg, Teodora Adorna sa kojim će ostvariti dugovečno prijateljstvo i saradnički odnos. Posle bezuspešnog pokušaja da napiše disertaciju na temu geštalt psihologije, Horkhajmer, uz pomoć Kornelijusa, uspešno je završio svoj doktorat sa 78-stranica dugačkom disertacijom na temu Antinomija teolološke procene (nem. Zur Antinomie der teleologischen Urteilskraft).[7] 1925. godine Horkhajmer je habilitirao sa disertacijom nazvanom Kantova kritika procene kao veza između praktične i teorijske filozofije. U Frankfurtu je, takođe, upoznao Fridriha Poloka koji je postao njegov kolega sa Instituta za socijalna istraživanja. Naredne godine, Maks je postavljen na mesto direktora ovog Instituta. Ubrzo nakon toga, 1926. godine, Horkhajmer je oženio Rosu Rikher.

Institut za socijalna istraživanja
1926. godine Horkhajmer je bio „neplaćeni predavač u Frankfurtu.“ Ubrzo nakon toga, 1930. godine, unapređen je na mesto profesora filozofije na Frankfurtskom Univerzitetu. Tokom iste godine, kada je mesto direktora Instituta za socijalna istraživanja ostalo upražnjeno, zbog odlaska Karla Gunberga, Horkhajmer je bio izabran od strane bogatog poslodavca koji je doprineo da Horkhajmer popuni to mesto. Instutut je imao svoje početke u Marksističkoj grupi studenata koja je osnovana od strane Feliksa Vejla, bivšeg studenta političkih nauka u Frankfurtu koji je iskoristio svoje nasledstvo kao način da isfinansira svoje levičarske ciljeve. Polok i Horkhajmer su bili partneri sa Vejlom u prvobitnom radu Instituta.

Horkhajmer je radio na tome da pretvori Institut u potpuno akademsko preduzeće.[8] Kao direktor, promenio je Frankfurt iz pravoslavne Marksističke škole u jeretičku školu za kritička socijalna istraživanja. Naredne godine na čelu sa Horkhajmerom, Institut je počeo da izdaje Časopis za socijalna istraživanja (nem. Zeitschrift für Sozialforschung).[9] Horkhajmer je pametno preuredio Institut tako što je predstavio program zajedničkog istraživanja koji je predviđen za specifične socijalne grupe (preciznije radničku klasu) koja bi naglasila problem odnosa između istorije i misli. Institut se usmeravao na spajanje gledišta Marksa i Frojda. Frankfurtska škola je pokušala da učini to sistematskim spajanjem različitih stukturnih koncepata istorijskog materijalizma i psihoanalize.

Tokom 1930. godine, između vremena kada je Horkhajmer proglašen za profesora socijalne filozofije i vremena kada je proglašen za direktora Instituta, nemački nacisti su postali druga najveća politička partija u Rajhstagu (nem. Reichstag). U vrhuncu nasilja koje je okruživalo rast nacističke partije, Horkhajmer i njegovi saradnici su počeli da se pripremaju za mogućnost iseljavanja Instituta iz Nemačke. Horkhajmerova habilitacija (engl. venia legendi) je opozvana od strane nove nacističke vlade zbog svoje marksističke prirode koja je predstavljala Institutove ideje kao i zbog svoje istaknute jevrejske asocijacije. Kada je Hitler 1933. godine postavljen za Kancelara, Institut je bio primoran da zatvori svoju lokaciju u Nemačkoj. Horkhajmer prvo je emigrirao u Ženevu, u Švajcarskoj, pa onda sledeće godine u Njujork, gde se Horkhajmer sastao sa predsednikom Kolumbijskog Univerziteta da bi razmotrili premeštanje Instituta. Na Horkhajmerovo iznenađenje, predsednik se složio da otvore Institut u azilu i, takođe, je ponudio zgradu za Institut.[10] U julu 1934. godine, Horkhajmer je prihvatio ponudu Kolumbije da premesti Institut u jednu od njihovih zgrada.

1940. godine Horkhajmer je dobio Američko državljanstvo i preselio se u Los Anđeles, Kaliforniju, gde mu je njegova saradnja sa Adornom donela prinos Dijalektika prosvetiteljstva (engl. Dialectic of Enlightenment). Narednih godina, Horkhajmer nije skoro ništa objavljivao, ali je nastavio da uređuje Studije filozofije i socijalne nauke (engl. Studies in Philosophy and Social Science) kao nastavak Časopisa za socijalna istraživanja. 1949. godine se vratio u Frankfurt gde se Institut za socijalna istraživanja 1950. godine ponovo otvorio. Između 1951. i 1953. godine Horkhajmer je bio rektor Frankfurtskog Univerziteta. 1953. godine Horkhajmer je odstupio s mesta direktora Instituta i preuzeo manju ulogu na Institutu, dok je Adorno postao direktor. Horkhajmer i Adorno se smatraju osnivačima Instituta.

Kasnije godine
Horkhajmer je nastavio da predaje na Univerzitetu sve do sredine `60-ih godine tj. do svoje penzije. 1953. godine, Horkhajmer je nagrađen Getovom ukrasnom pločom grada Frankfurta i kasnije je nazvan počasnim građaninom Frankfurta. U Ameriku se vratio 1954. i 1959. godine da predaje kao čest posećujući profesor na Čikaškom Univerzitetu.

Ostavština
Ostao je važna ličnost sve do svoje smrti u Nirnbergu 1973. godine. Maks Horkhajmer je uz pomoć Teodora Adorna, Herberta Markuza, Valtera Bendžamina, Lava Loventala, Ota Kirčhajmera, Fridriha Poloka i Numana razvio „Kritičku teoriju“ (engl. “Critical theory”). Prema rečima Larija Reja „Kritička teorija“ je „postala jedna od najuticajnijih socijalnih teorija `20. veka.[11]

Filozofska misao Maksa Horkhajmera
Horkhajmerova dela su obeležena brigom da se pokaže odnos između afekta (posebno patnje) i kocepata (shvaćenih kao izraz borbe razuma). U ovome, on kritički odgovara na ono što je on shvatio za oba kao jednostrani neo-Kantizam (sa naglasom na koncepte) i filozofija života (lat. Lebensphilosophie) (sa naglasom na izražavanje i otkriće sveta). Važno je naglasiti da je Horkhajmer sarađivao sa Herbertom Markuzom, Erikom Fromom, Teodorom Adornom i Valterom Bendžaminom.

Kritička teorija
Kroz kritičku teoriju, Horkhajmer je „pokušao da oživi socijalni, radikalni i kulturalni kriticizam“ i diskutovao je autoritet, militarnost, ekonomsku krizu, ekološku krizu kao i siromaštvo masovne kulture. Horkhajmer je pomogao da se formira Kritička teorija kroz mešavinu radikalnog i konzervativnog objektiva koji potiče od radikalnog Marksizma i koji se završava u „pesimističnom jevrejskom transcendentalizmu“. Horkhajmer je razvio svoju kritičku teoriju tako što je gledao na svoje bogatstvo kroz razliku u položaju između buržuja i siromašnih. Ova kritička teorija je prihvatila buduće mogućnosti društva i bila je preokupirana silama koje su naterale društvo da se okrene racionalnim shvatanjima koje su omogućile iskren, slobodan i pravedan život. Bio je siguran u svoju potrebu da „preispita celu materijalnu i spiritualnu kulturu čovečanstva“ da bi mogao da promeni ceo društveni sistem. Horkhajmer je nastojao da omogući radničkoj klasi da povrate svoj položaj da bi mogli da se odupru fašističkom mamcu. Horkhajmer naglašava da „racionalno organizovano društvo koje samo reguliše svoje postojanje“ je bilo potrebno zajedno sa društvom koje je moglo samo da „zadovolji zajedničke potrebe“. Da bi se zadovoljile ove potrebe, bilo je potrebno da se učestvuje u društvenim uslovima u kojima su ljudi živeli i u kojima su se njihova shvatanja i dejstva formirale. Ovo je zahtevalo potpuno poznavanje istorije i znanja. Kroz ovo, kritička teorija je razvila „kritiku buržujskog društva kroz koju je `kritika ideologije` pokušala da odredi položaj `utopijskog sadržaja` dominantnog sistema misli. Iznad svega, kritička teorija nastoji da razvije kritičku perspektivu u diskusiji svih socijalnih praksi.[12]

Dela
Pomračenje uma
Horkhajmerova knjiga, Pomračenje uma (engl. Dialectic of Enlightenment), objavljena 1947. godine, usredsređuje se na koncept razuma kroz istoriju zapadnjačke filozofije, koja jedino može biti sprovedena u okruženju slobodnog, kritičkom mišljenja zajedno sa povezujućim pozitivizmom i instrumentalnim razumom kroz rast fašizma. On ovde objašnjava razliku između objektivnog, subjektivnog i instrumentalnog razuma, i navodi da smo prešli sa od objektivnog na subjektivni i sa subjektivnog na instrumentalni razum (s tim da su subjektivni i instrumentalni razum usko povezani). Objektivni razum se suočava sa univerzalnim istinama koje određuju da li je dejstvo tačno ili pogrešno. To je konkretan koncept i sila u svetu koja zahteva specifične oblike ponašanja. Moć objektivnog razuma je da se više fokusira na svršetke nego na sredstva koja su tome doprinela. Subjektivan razum je sažetak koncepta razuma i prvenstveno se fokusira na sredstva. Specifično, razumna priroda cilja radnje je nebitna – svršeci služe jedino cilju teme (generalno gledano samo-napredak ili očuvanje). Da bi bio „razuman“ u ovom kontekstu znači biti predodređen za posebnu svrhu, da bi bio „dobar za nešto drugo“. Ovaj aspekt razuma je univerzalno prilagodljiv i lako snabdeva ideologiju. U instrumentalnom umu, jedini kriterijum razuma je njegova operacionalna vrednost svrhe i, sa ovim, ideja istine postaje zavisna na sam subjektivni prioritet (otuda odnos sa subjektivnim umom). Zato što subjektivni/instrumentalni um vlada, ideali zajednice, npr. demokratski ideali, postaju zavisni od „interesa“ ljudi umesto da budu zavisni na objektivnim istinama. U svojim delima, Horkhajmer navodi, „Društvena moć je danas više nego ikada posredovana vlašću nad stvarima. Što je više intenzivna briga pojedinaca za vlašću nad stvarima, sve više će stvari vladati nad njim, sve više će imati nedostatak iskrene pojedinačne odlike, i sve više će njegov mozak biti transformisan u automatizaciju formalnog uma“. Uprkos tome, Horkhajmer priznaje da objektivni um potiče od Razuma (grč. `Logos`). On zaključuje „ako prosvetljenjem i intelektualnim napretkom mislimo da oslobodimo čoveka od sujevernih verovanja u zle sile, u demone i vile, u slepu sudbinu – ukratko, emancipacija straha – onda opozivanje onoga što se trenutno naziva razum je najveća usluga koju možemo učiniti“.[13]

1941. godine, Horkhajmer objavljuje kako su nacisti uspeli da učine svoju agendu „razumnom“, ali je takođe objavio upozorenje mogućnosti da se slična pojava desi opet. Horkhajmer je verovao da su bolesti modernog društva izazvane nerazumevanjem razuma: ako ljudi budu koristili pravi razum da kritikuju svoja društva, biće u stanju da reše potencijalne probleme.

Između filozofije i socijalne nauke
„Između filozofije i socijalne nauke“ (engl. “Between Philosophy and Social Science”) se pojavila između 1930. i 1938. godine, tokom vremena kada se Frankfurtska škola preselila iz Frankfurta u Ženevu i iz Ženeve na Kolumbijski Univerzitet. Eseji napisani u ovom delu predstavljali su Horkhajmerove pokušaje da „odvoji pojedinca od masovne kulture, onda funkcija filozofije kao komodifikacije svega“.[14] Horkhajmer je posebno bio unosan za pojedince. U jednom svom delu, on navodi, „Kada pričamo o pojedincu kao istorijskom entitetu, ne mislimo nimalo na odnos svemira i vremena niti na osećaj postojanja kao posebnog člana ljudske rase, već mislimo na njegovu svesnost svoje individualnosti kao svesnog ljudskog bića koji prepoznaje svoj identitet.“.[15] Horkhajmer je jako verovao u individualce koji spoznaju sebe i svoj razum kao ljudska bića. Ovo je veoma važno za Horkhajmera zbog radnika, on je veoma svestan mogućnosti da pojedinac izgubi svoj identitet u stvarima, što doprinosi gubitku samopouzdanja koje pojedinac misli da ima.[16]

„Sadašnja situacija socijalne filozofije i zadaci Instituta za socijalna istraživanja“ (engl. The Present Situation of Social Philosophy and the Tasks for an Institute of Social Research”) nije upotrebljena za ovaj tiraž, ali je upotrebljena kao kandidovajući govor Horkhajmera kada se kandidovao za direktora Frankfurtske škole. U ovom govoru on poredi ekonomske grupe sa svakodnevnim borbama i izazovima života. Horkhajmer često poredi ljudsku borbu i ovaj primer u svojim govorima zato što je to bila tema koja mu je veoma poznata.

„Egoizam i sloboda kretanja“ (engl. „Egoism and Freedom Movements”) i „Počeci buržujske istorije filozofije“ (engl. “Beginnings of the Bourgeois Philosophy of History”) su najduži eseji. Prvi predstavlja evoluciju Makijavelija, Hobsa i Vika; drugi predstavlja diskusiju buržujske kontrole. U „Počeci buržujske istorije filozofije“ Horkhajmer objašnjava „ono što je naučio od buržujskog rasta moći i ono što je mislio o buržujima, vredno je znati i očuvati“.

Ovaj tiraž takođe gleda na pojedinca kao na „nevoljni centar u filozofiji“. Horkhajmer naglašava da „ne postoji svevremena formula koja definiše odnose između pojedinaca, društva i prirode“. Da bi razumeo probleme pojedinaca, Horkhajmer obuhvata dva primera studija o pojedincima: jedna na temu Montagnija i jednu na osnovu sebe.

Dijalektika prosvetiteljstva
Maks Horkhajmer i Teodor Adorno su zajedno napisali i objavili Dijalektiku prosvetiteljstva (engl. Dialectic of Enlightenment), koja je prvi put objavljena 1944. godine. Inspiraciju za ovo delo su pronašli u tome kada su Horkhajmer i Adorno morali da napuste Nemačku zbog Hitlera i da odu u Njujork, u Ameriku. Otišli su u Ameriku i „poprimili su popularnu kulturu“; misleći da je to forma totalitarizma.[17] Uprkos tome, glavna tema ovog dela je da posluži širokoj narodnoj masi kao „samouništenje prosvetiteljstva“. Ovo delo kritikuje popularnu kulturu kao „produkt kulturne istorije čiji je cilj da priglupi mase sa neprestanim naširoko proizvedenim kopijama iste stvari“ (Lembert). S tim rečeno, Horkhajmer i Adorno su imali nekoliko nesuglasica; od kojih je jedna vezana da naširoko proizvedene stvari se samo smenjuju s vremena na vreme. Horkhajmer i Adorno navode da su ovi proizvodi jako standardizovani kako bi omogućili potrošačima da razumeju i da procene ove proizvode sa veoma malo zapažanja. Oni naglašavaju da je to, „rezultat stalne reprodukcije iste stvari“ (Adorno i Horkhajmer, 1993. godine [1944. godina]). Međutim, oni takođe objašnjavaju kako je pseudo-individualnost podstaknuta među ovim proizvodima kako bi se potrošači vraćali da kupe više. Oni raspravljaju da su male razlike u proizvodima prihvatljive u istom okruženju.[18]

Slični obrasci koji su pronađeni u sadržaju popularne kulture (filmovi, popularne pesme i radio) imaju istu glavnu poruku; „sve je to povezano sa „potrebom za poslušnošću masa u društvenoj hijerarhiji naprednih kapitalističkih društava“. Ovi proizvodi privlače mase i podstiču povinovanje potrošača.[19] Zauzvrat, kapitalizam ostaje na vlasti dok kupci nastavljaju da koriste istu industriju. Ovo je opasno zato što potrošači veruju da su rastuće moći tehnologije oslobađajuće. Da bi podržali svoju tvrdnju, Horkhajmer i Adorno, „predlažu protivotrov: da ne mislimo samo o odnosima između stvari, već da odmah delujemo na to mišljenje, samo-odlikujući.“ Drugim rečima, tehnologiji fali samoodraz. Uprkos tome, Horkhajmer i Adorno su verovali da je umetnost izuzetak zato što je to „otvoreno-zatvoren sistem sa neustaljenim pravilima“; stoga, ono ne može biti objekat industrije.[20]

Kritike
Peri Anderson gleda na Horkhajmerove pokušaje da učini Institut skroz akademskim kao na „simtomatski više univerzalni proces, zatim pojava `zapadnjačkog Marksizma` deli pokret radničke klase i njome dominiraju akademski filozofi, kao i `proizvod poraza`“ povodom izolacije od ruske revolucije. Rolf Vigerhaus, autor Frankfurtske škole (engl. The Frankfurt School) tvrdi da Horkhajmeru nedostaje odvažna teoretska konstrukcija proizvedena kao one Marksove i Lukasove, kao i to da je njegova glavna tvrdnja da oni koji žive u bedi imaju pravo na materijalni egoizam. U knjizi, „Socijalna teorija“ (engl. “Social Theory”) Aleks Kalinikos tvrdi da Dijalektika prosvetiteljstva ne nudi sistematski izveštaj racionalnog pojma već maksimalno izjašnjava beskompromisni objektivni razum. Čarls Lemert raspravlja u svojoj knjizi Socijalna teorija (engl. Social Theory) da u pisanju Dijalektike prosvetiteljstva, Horkhajmeru i Adornu nedostaje dovoljne saosećajnosti za kulturalne neprilike prosečne radničke osobe, da je nepravedno kritikovati ukuse običnih ljudi, kao i da popularna kultura ne podupire društveno povinovanje niti da stabilizuje kapitalizam toliko puno koliko to misli Frankfurtska škola.

 

[contact-form-7 404 "Not Found"]